Veliki zvučnici i visoka osjetljivost
Veliki zvučnici su san, ponekad noćna mora, velike većine audiofila. Ne vjerujem onima koji me uvjeravaju kako svoje mini-monitore nikad ne bi zamijenili «velikim kantama». Takvi ili nikad nisu slušali prave «kante», imaju malu sobu ili, iz nekog razloga, lažu sami sebi i drugima. Naravno, ima velikh zvučnika i velikih zvučnika. Nisu svi dobri. Većina ih je, zapravo, loša. Ali oni dobri; ti mogu čuda. Ako ste ikad bili na dobro ozvučenom koncertu onda točno znate na što mislim – to su dobri veliki zvučnici. Istina, dobro ozvučenih koncerata je vrlo malo, baš kao i dobrih velikih zvučnika. Razlog tome je visoka cijena i znanje potrebno da se uspješno složi dobro ozvučenje ili dobro svirajući veliki zvučnik.
U svom dugogodišnjem audiofilskom stažu preslušao sam veliki broj zvučnika, a nekoliko sam ih i sam konstruirao. Mali zvučnici, a tu mislim na sve one čija zapremina ne premašuje barem 100 litara, mogu svirati jako lijepo. Mogu biti detaljni, ugodni, muzikalni, brzi, pa čak i pokrivati gotovo cijeli čujni spektar. I ja volim male zvučnike i imam kod kuće nekoliko pari vlastite konstrukcije. Koristeći kvalitetne zvučničke jedinice i pažljivo skretnicom ugađajući njihov zajednički rad moguće je ostvariti impresivne rezultate. No, ono što meni kod takve vrste zvučnika ponekad nedostaje je energija. Ne mislim pri tome na glasnoću ili duboki bas koji potresa unutrašnje organe, nego na onu energiju i neposrednost kakvom zrači živa svirka. Za mene je to ono nešto po čemu i kroz zatvorena vrata razlikujemo živu od reproducirane glazbene izvedbe. Iako niti jedan audio sustav, pa time ni zvučnički sustav, koji sam do sada čuo nije u stanju potpuno rekreirati energiju žive svirke, najbliže mojem audiofilskom idealu došli su neki od sustava sa velikim zvučnika koje sam slušao.
Možda slučajno, a možda i i ne, zvučnici u tim sustavima bili su i visoke osjetljivosti. Osjetljivost zvučnika je omjer izmedju utrošene snage i proizvedene glasnoće, a mjera kojom se iskazuje je dB/1W/1m ili dB/2,83V/1m. Na primjer: zvučnik deklarirane osjetljivosti 90dB/W/m će na udaljenosti 1m proizvoditi zvuk glasnoće 90dB trošeći pri tome 1W snage iz pojačala. Prosječna osjetljivost hi-fi zvučnika je izmedju 82-90dB/W/m. Proizvođači često manipuliraju ovom brojkom kako bi njihovi zvučnici na papiru djelovali manje zahtijevnim za pojačala. Visoko osjetljivi zvučnici su u vrlo rijetki. Razlog tome je činjenica da je za njihovu konstrukciju potrebno koristiti ili puno uobičajenih zvučničkih jedinica koje će zajednički podići osjetljivost ili pronaći neku od vrlo skupih i malobrojnih zvučničkih jedinica visoke osjetljivosti i zadovoljavajuće linearnosti. Bilo koje rješenje odabrali zahtijevat će veliki volumen kutije; ili zbog velikog broja manjih jedinica ili zbog neizbježne veličine pogodnih visokoosjetljivih jedinica.
Iako zbog glomaznosti, mase i cijene nepraktični, neki se zvučnički sustavi ovakve konstrukcije ipak proizvode. Ono što je zanimljivo je da koriste zvučničke jedinice čije porijeklo seže još u 40-e godine prošlog stoljeća. Naime, u to je vrijeme temeljna aktivna elektronska komponenta bila trioda. Triode su, iako vrlo linearne elektronske cijevi, bile skupe, slabe iskoristivosti i relativno male snage, pa je njihovo korištenje uvjetovalo i izradu pojačala male snage, koja se uglavnom kretala od 5 do, tada monstruoznih 15-ak watta. Na razvoj visokoosjetljivih zvučnika velikim je dijelom utjecala i pojava zvučnog filma. Velike kino dvorane trebalo je ozvučiti, a to nije bilo lako uz triodna pojačala od nekoliko watta. Osobito je to bilo zahtijevno zbog visokih standarda filmske slike koju je trebalo pratiti isto tako kvalitetnim zvukom. Tvrtke Tannoy, Vitavox, Siemens, Goodmans u Europi, i Western Electric, Altec Lansing, RCA i, kasnije JBL i ElectroVoice u SAD tih su godina razvile zvučnike koji i dan danas na tržištu rabljenih audio uređaja postižu visoke cijene, a njihovi se nasljednici proizvode u gotovo neizmjenjenom obliku. Primjerice, Tannoyeve koaksijalne zvučničke jedinice iz tog doba redovito dostižu cijene od nekoliko tisuća dolara! Osnovne značajke tih jedinica su mala izobličenja, linearnost, visoka osjetljivost i velika glasnoća; kombinacija uglavnom nedostižna za današnju «mainstream» produkciju zvučničkih jedinica.
Za srednje i visokotonski dio spektra u takvim su se zvučnicima koristile kompresijske jedinice u kombinaciji s trubom. Ako znamo da takve jedinice koriste snažne i velike magnete i stabilne metalne konstrukcije što redovito rezultira težinom od 5 do 15kg, kojoj treba pribrojati veliku trubu također težine nekoliko kg, jasno je zbog čega ovakav koncept zvučničkog sustava nije našao širu primjenu u kućnom audiju.
Najpoznatiji primjeri takvih konstrukcija su Altec Lansingova «Voice of the theater» serija zvučnika, Siemensova «Klangfilm» serija i Tannoyevi «Dual Concentric» zvučnici.
Kod zvučnika ovog tipa najčešće je riječ o dvostaznim sustavima sa velikim bas/srednjetoncima promjera 15-16 inča u kombinaciji s kompresijskim srednje/visokotonskim jedinicama s trubom. Volumen njihovih kutija je najčešće 200-300 litara, susretna frekvencija bas/srednjetonca i trube je izmedju 500-1500Hz.
Zahvaljujući audio entuzijastima širom svijeta kvalitete ovih zvučničkih sustava prepoznate su i sačuvane do danas. Njihovi najveći pobornici bili su prije svih Japanci i Amerikanci. Iz tih se zemalja kult visokoosjetljivih velikih zvučnika proširio cijelim svijetom. S obzirom na tešku dobavljivost, a često i neuglednu «industrijsku» vanjštinu originala, veliki je broj onih entuzijasta koji su zaljubljeni u zvuk ovakvih sustava odlučili napraviti vlastite, kućnim uvjetima primjerenije, konstrukcije zvučnika koristeći jedinice iz modela namijenjenih «profesionali». Postoji i nekoliko japanskih tvrtki koje su inspirirane originalnim jedinicama odlučile konstruirati i proizvoditi svoje dizajne, no njihovi proizvodi, usprkos korištenju novih tehnologija, nisu uspjeli napraviti značajan pomak nabolje u odnosu na stare originale.
Osim izuzetnog zvuka visokoosjetljivi zvučnici imaju još jednu prednost.
Naime, određeni je broj ljubitelja dobrog zvuka nakon godina istraživanja i uspoređivanja pojačala svih vrsta i cijena utvrdio da su zvukovno najbolji predstavnici ove grupe audio uređaja kvalitetna, najčešće single-ended triodna, cijevna pojačala. Poteškoća koja nastaje odabirom ovakve vrste pojačala je njihova mala snaga. Visokosjetljivi zvučnici su upravo stvoreni za ovakvu vrstu pojačala, pa se njihov izbor nameće sam po sebi.
Na tržištu postoji izuzetno mali broj modela velikih visokoosjetljivih zvučničkih sustava; Altec Lansing A7 Legacy, JBL K2 serija, Klipsch Heritage serija i Tannoy Prestige serija koji su zbog cijene (redovito preko 10 000 Eura) najčešće nedostupni prosječnom audiofilu. Ako zanemarimo rijetko uspješnu potragu za rabljenim modelima povoljne cijene kao puno bolje rješenje nameće se samogradnja.
Tu samograditelj može utjecati na odabir komponenti, prilagoditi zvuk svom ukusu i utjecati na vanjski izgled, što kod zvučnika ove veličine predstavlja značajnu prednost nad gotovim modelima.
Zvučničke jedinice moguće je kupiti nove ili rabljene, prikladne trube je gotovo nemoguće naći nove a i rabljene se nalaze rijetko, ali vlastita izrada nije tako teška kao što bi se u prvi tren moglo pomisliti.
Na DrZ LAB webu su dostupni projekti zvučničkih sustava sa Altec Lansing jedinicama i trubama vlastite izrade.
Uz provjerene projekte, pravim audio entuzijastima više ništa ne stoji na putu do «pravog zvuka».
DrZ laboratorij